2005. november 25.

Neka aktuelna pitanja i problemi položaja Mađara u Vojvodini1
Prilog proučavanju položaja nacionalnih manjina u Republici Srbiji

Nakon 5. oktobra 2000. godine u Srbiji nije ostvaren očekivani napredak u vezi sa demokratizacijom društva i, okviru toga, unapređenja položaja, prava i sloboda nacionalnih manjina. U nekim oblastima, kao što je npr. bezbednost pripadnika nacionalnih manjina, sprovođenja nekih zakonskih odredbi u oblasti upotrebe jezika, označavanja naziva naseljenih mesta i dr. – naročito u zadnje dve godine – došlo je čak i do pogoršanja stanja. Tako, u Subotici se izvodi iz matičnih knjiga i dalje ne izdaju dvojezično, prema pravopisnim pravilima mađarskog jezika, brojni su primeri prefarbavanja tabli sa nazivima naseljenih mesta na mađarskom jeziku itd.
Ugledne međunarodne organizacije za ljudska i manjinska prava, kao i najnoviji podaci ukazuju da Srbija nema aktivnu politiku prema nacionalnim manjinama, čak se i ne bavi problemima manjina. Takvu ocenu potvrđuju činjenice da Srbija nema svoj zakon o pravima i slobodama nacionalnih manjina, niti ima ministarstvo za nacionalne manjine i da u Srbiji institucionalno nije rešeno čak ni pitanje političkog predstavljanja manjina u parlamentima.
Stvorena je doduše atmosfera da se – otvorenije i slobodnije nego ranije – može govoriti o aktuelnim problemima nacionalnih zajednica, ali je to nedovoljno, jer suštinskog napretka još nema. Analitičari u zadnje vreme – i to ne bez osnova – sve više govore i upozoravaju i na opasnosti od restitucije prethodnog režima i ističu da je „Srbija previše zaokupirana Kosovom” i „dobrovoljnom predajom optuženika za ratne zločine”.
Pristupanje Srbije i Crne Gore brojnim međunarodnim sporazumima, koji regulišu ljudska i manjinska prava jeste značajno, ali nije samo po sebi dovoljno, jer nije praćeno i njihovom daljom razradom, putem zakonske regulative, a još manje njihovom celovitom implementacijom u svakodnevnom životu.
Prema mišljenju stručnjaka iz ove oblasti, u Srbiji, s jedne strane „postoji tendencija izolacije manjinskih zajednica i njihovog isključenja iz šire zajednice”, a sa druge strane, pak, postoji „težnja sve većeg zatvaranja manjinskih nacionalnih zajednica u sebe, što je svojevrsna reakcija na sve što se dešava, ili ne dešava na ovom planu”.
S tim u vezi, valja ukazati i na to da je za ovu oblasti i dalje karakteristično „ružičasto” prikazivanje položaja nacionalnih manjina, u stilu da tu „problema tako reći nema”, odnosno da je „95% pitanja rešeno”, da postoje „samo pojedinačni ekscesi” i sl., i da nema političke volje da se o otvorenim pitanjima i problemima manjinskih zajednica – umesto da se ovi problemi „guraju pod tepih” – otvoreno razgovara i da se otpočne sa njihovim suštinskim rešavanjem.
Neki otvoreni problemi u ovoj oblasti predstavljaju prepreke ne samo razvoju integrativnog multikulturalnog modela društvenih odnosa i intenzivnijem povezivanju država i naroda u regionu, već su doveli i do zahlađenja međunacionalnih odnosa i zatvaranja u nacionalne okvire, pa i do ugrožavanja očuvanja nacionalog indentiteta i razvoja nacionalnih manjina.
Kada je reč o položaju i problemima Mađara u Vojvodini, odnosno Srbiji, potrebno je podsetiti da su Mađari najbrojnija manjina, stoga je mađarska manjina važan element multikulturalizma. Pripadnost katoličkoj i reformatorskoj veroispovesti čini Mađare dvostrukom manjinom – etničkom i verskom.
Mađari u ukupnom stanovništvu Vojvodine učestvuju sa 290.207 lica, odnosno sa 14,28%. U odnosu na rezultate popisa iz 1991. godine, broj Mađara se do 2002. godine smanjio za 49.284, odnosno za 15%. Uzroci toga su nedovoljno istraženi, a svakako su tome doprineli nizak natalitet i emigracija, uglavnom mladih, kao i razni oblici asimilacije. Pored toga, došlo je i do znatne promene etničkog sastava stanovništva Vojvodine kao celine, a i nekih opština, u kojima su većinsko stanovništvo činili pripadnici mađarske nacionalne zajednice.
U organima Srbije i Crne Gore (SCG) i Vladi Republike Srbije nema ni jednog Mađara na značajnijoj funkciji, niti ih ima na čelu javnih preduzeća i ustanova u Srbiji. Neadekvatna zastupljenost pripadnika manjina, tako i Mađara, u odnosu na njihovo učešće u nacionalnom sastavu stanovništva pokrajine, vidljiva je i u organima uprave, pravosuđa, javnih tužilaštava i policije. Iako su podaci o tome poznati i organima SCG, Republike Srbije i Vojvodine, na poboljšanju učešća pripadnika mađarske nacionalne manjine u ovim organima ni u zadnjih pet godina se – osim praznih političkih obećanja – nije uradilo tako reći ništa.
Učešće pripadnika nacionalnih manjina u javnom i političkom životu, srazmerno njihovom učesću u nacionalnom sastvu stanovništa, nije institucionalno rešeno, mada se o tome u praksi ipak vodi računa. Tako, od 119 poslanika Skupštini APV 80 (67,23%) je srpske, a 24 (20,17%) mađarske nacionalnosti, što znači da su i Srbi i Mađari u Skupštini APV zastupljeni iznad njihovog učešća u nacionalnoj strukturi stanovništva pokrajine (65,05, odnosno 14,28%). Pet članova Izvršnog veća Skupštine APV su Mađari, što je takođe iznad procentualnog učešća Mađara u stanovništvu Vojvodine. Slična je, u tom pogledu, situacija i u opštinama, ali je to rezultat nekih „koalicionih dogovora”, a ne sistemskih rešenja.
U preduzećima u javnom vlasništvu, u istraženih 36 opština AP Vojvodine, Srbi su zastupljeni sa 66,66, a Crnogorci sa 6,25%, tako da zajedno imaju 72,91% direktorskih mesta.
U organima uprave AP Vojvodine pokrajinskim sekretarijatima, Sekretarijatu Izvršnog veća i Službi za opšte i zajedničke poslove pokrajinskih organa, krajem januara 2003. godine bilo je ukupno 803 zaposlena. Primenom (neobaveznih) upitnika utvrđeno je da je među zaposlenima u ovim organima 566, odnosno 70,49 srpske nacionalnosti, mađarske nacionalnosti bilo je svega 46 (5,73%). To znači da je zastupljenost Mađara među zaposlenima u pokrajinskim organima januara 2003. godine bila izrazito manja (5,73%), u poređenju sa njihovim udelom u stanovništvu pokrajine (14.28%).
U godišnjem izveštaju Pokrajinskog ombudsmana za 2004. godinu (iz decembra 2004. godine) ponovljene su ocene da su u strukturi zaposlenih u pokrajinskim organim uprave „izrazito manje zastupljeni Mađari”.
Prema Izveštaju UNDP o humanom razvoju u Srbiji 2005., od ukupno 462 nosilaca pravosudnih funkcija u Pokrajini od kojih je u anketi učestvovalo 439 (ili 95,02%), takođe su najzastupljeniji Srbi (323, odnosno 73,58%), zatim, slede Mađari (39, odnosno 8,88%).
Ovi podaci pokazuju da su Mađari među nosiocima pravosudnih funkcija takođe zastupljeni znatno ispod svog učešća u nacionalnoj strukturi. Da je u anketi postavljeno i pitanje koliko je sudija osposobljeno za vođenje sudskih postupaka na jezicima manjina, odgovori bi bili još nepovoljniji. U Opštinskom sudu u Novom Sadu postoji samo jedan sudija (u odnosu na 5, koliko je bilo pre desetak godina), koji je osposobljen za vođenje postupka na mađarskom jeziku. U njegovom odsustvu nema ko da obavlja čak ni poslove usmene komunikacije sa strankama na mađarskom jeziku.
U javnim tužilaštvima na teritoriji APV, krajem decembra 2004. godine bilo je 132 javna tužioca i njihovih zamenika. Na osnovu podataka za 129 zaposlenih (97,73%), pripadnika srpske nacionalnosti bilo je 101, odnosno 78,29%, a mađarske nacionalnosti svega 7, ili 5,43%. Mađari su, dakle, i u javnim tužilaštvima na teritoriji pokrajine zastupljeni daleko ispod njihovog učešća u nacionalnoj strukturi stanovnišva.
U policiji na teritoriji APV – prema podacima Ministartsva za ljudska i manjinska prava SCG – u ukupnom broju zaposlenih ima svega 453, ili 5,81% Mađara. Nema, međutim podataka o tome, koliko je od toga Mađara u sastavu jedinica policije i žandarmerije.
Na nivou SCG nije osnovan Savezni savet za nacionalne manjine, predviđen članom 18 Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, kao ni Savezni fond „za podsticanje društvenog, ekonomskog, kulturnog i opšteg razvoja nacionalnih manjina”, koji je predviđen članom 20 Zakona.
Nadalje, u nacionalno mešovitim opštinama tek je ovih dana formiran prvi savet za međunacionalne odnose (u Bačkoj Topoli 10. 11. 2005. godine), koji su – članom 63 Zakona o lokalnoj samoupravi (koji je donet još 2002. godine) – zamišljeni kao instrument ostvarivanja, zaštite i unapređivanja nacionalne ravnopravnosti, kao i rešavanja pitanja i problema međunacionalnih odnosa u ranoj fazi na lokalnom nivou.
Očigledno je, međutim, da još nije stvorena potrebna klima za početak njihovog rada, što je u suprotnosti sa proklamovanom politikom. Osim toga, Zakon u pomenutom članu je ostao prilično nedorečen, jer je uređenje delokruga, sastava i načina rada saveta ostavio skupštinama opština, a izgleda da ove nisu u stanju da se o tome sporazumeju. Pored toga, ima i dosta otpora i opstrukcije osnivanju ovih tela.
Nacionalni savet vojvođanskih Mađara (NSVM) nije formiran u skladu sa principom „proporcionalnosti i demokratičnosti”, kako to stav 12 člana 19 Zakona o zaštiti prava nacionalnih manjina nalaže. Među 35 članova Saveta, osim Saveza Vojvođanskih Mađara (SVM) i 5-6 „vanpartijaca”, koji „uživaju poverenje SVM”, nisu zastupljene ostale partije, kao ni civilne organizacije vojvođanskih Mađara, a svoj rad zasniva na primeni stroge (jedno)partijske discipline. Zbog toga, ne obezbeđuje delotvorno učešće Mađara u procesu političkog odlučivanja iz delokruga rada saveta i ne može biti zamena za političko predstavljanje u parlamentu, srazmerno učešću Mađara u stanovništvu.
Ekonomski položaj vojvođanskih Mađara u zadnjih 10–15 godina stalno se pogoršava. Mađari su u ogromnoj većini izostali iz procesa privatizacije. Osim toga, Mađari su u odnosu na druge nacionalne zajednice u nesrazmerno većem broju ostali bez posla i to usled otkaza i prijema na rad, zbog nacionalne pripadnosti. Ovo područje je ostalo potpuno neistraženo, a problem predstavlja i to što nadležni državni organi i službe nemaju podatke čak ni o nacionalnoj strukturi zaposlenih i lica koje traže zaposlenje.
Na područjima, na kojima Mađari žive u manjini postepeno je prestalo obrazovanje od predškolske ustanove do srednje škole na mađarskom jeziku (u Srednjem Banatu, Južnoj Bačkoj i Sremu). Osnovne i srednje škole na mađarskom jeziku oskudevaju u profesorima za izvođenje nastave predmetne nastave, a u međuvremenu ništa se ne preduzima za rešavanje ili barem ublažavanje ovog gorućeg problema.
Ovu ocenu značajno ne ublažuje ni činjenica osnivanja gimnazije za talentovane učenike u Senti i Subotici, jer je njihovo otvaranje najvećim delom finansirano iz Republike Mađarske. Tome treba dodati i to, da – i pored obećanja ministra za ljudska i manjinska prava i ministra obrazovanja Srbije –, još nije rešeno pitanje osamostaljivanja osnovnih škola u Novom Itebeju i Tordi, kao ni početak rada Fakulteta za obrazovanje učitelja na mađarskom jeziku u Subotici.
Među studentima 13 fakulteta Univerziteta u Novom Sadu Mađari su u školskoj 2003/04. godini bili zastupljeni sa svega 6,47%. Na Novosadskom Univerzitetu postoji samo sporadična visokoškolska nastava na mađarskom jeziku, i to na Ekonomskom fakultetu i na nekim višim školama u Subotici.
Problemi se u kulturi, u odsustvu jasnih kriterija i merila, javljaju i u pogledu finansiranja manifestacija. Primeri ukazuju da su u tome prisutni i elementi diskriminacije po osnovu političke pripadnosti (nekoj partiji), ali i na nacionalnoj osnovi. Pitanje uvoza i izvoza knjiga i štampe na mađarskom jeziku godinama je nerešeno, a ni novi režim nije ništa učinio u pogledu prevazilaženja ovog problema. Zbog toga, kultura Mađara u Vojvodini trpi ogromnu i nenadoknadivu štetu.
Vojvođanski Mađari postepeno se lišavaju prava na objektivno i nepristrasno informisanje.
Skupština APV je, na sednici 29. juna 2004. godine, donela odluke o prenosu osnivačkih prava nad javnim novinsko-izdavačkim preduzećima na jezicima nacionalnih manjina na nacionalne savete manjina. Za proteklih godinu i nešto dana, dnevni list Magyar Szó i nedeljnik Hét Nap su praktično pretvoreni u partijska glasila SVM, a doneta je i odluka o razgrađivanju redakcije u Novom Sadu i preseljenju u Suboticu. Početkom novembra otkaz je dobilo 35 zaposlenih, a najavljeno je otpuštanje još 19 lica. Jedan broj poznatih novinara i urednika su sami napustili redakciju, nezadovoljni uređivačkom politkom i upravljanjem preduzećem.
Broj zaposlenih u redakcijama RTV Novi Sad na mađarskom jeziku je u poslednjoj deceniji više nego prepolovljen i redakcije su samo sa velikim naporom mogle da obavljaju svoje poslove, s obzirom i na zastarelu tehniku.
Do oktobra 1990. godine u redkaciji TV Novi Sad na mađarskom jeziku bilo je oko stotinu zaposlenih, a bilo je angažovano još i oko dvadesetak spoljnih saradnika. Prema najnovijoj sistematizaciji redakciji je odobreno 26 radnih mesta (od kojih 21 novinarskih i 5 za pomoćno osoblje).
U 1990. godini 20,06% programa TV Novi Sad emitovan je na mađarskom jeziku, a u 2004. godini samo 3,37%, što je drastično smanjenje, koje je praćeno i padom nivoa emisija. Poseban problem predstavlja što nema obrazovnih i naučnih emisija na mađarskom jeziku, kao ni razmene sa TV kućama u Mađarskoj. To sve skupa dovodi do osiromašenja jezika i kulture vojvođanskih Mađara.
U redakciji Radi Novog Sada 1990 godine bilo je 101 zaposlenih, a danas svega 43. Prema oceni redakcije, za emitovanje kvalitetnog programa bilo bi potrebno angažovati 67 zaposlenih, odnosno još 24 lica.
Sve to govori da je zaštita tzv. stečenih prava iz člana 8. Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina uglavnom ostalo mrtvo slovo na papiru.
I posle oktobarskih promena nastavljena su gruba kršenja manjinskih prava, a i dalje se ne pokreću krivični i prekršajni postupci protiv učinilaca ovih dela. Tačan broj povreda manjinskih prava i napada na pripadnike nacionalnih manjina, a najviše na Mađare, u stvari, niko i ne zna. Ljudi o ovoj temi nerado govore, jer su uplašeni. Zbog incidenata došlo je do međunacionalne napetosti, jačanja nacionalne netrpeljivosti i narušavanja međunacionalnih odnosa, a posebno do velikog otuđenja omladine na nacionalnoj osnovi.
Povodom učestalih napada na pripadnike manjinskih zajednica i porasta međuetničkih tenzija u Vojvodini, Evropski parlament je uputio (od 28. do 31. januara 2005. godine) ad hoc misiju u Vojvodinu. Evropski parlament je 29. septembra 2005. godine usvojio rezoluciju o Vojvodini, u kojoj se izražava „duboka zabrinutost zbog ponovljenih slučajeva kršenja ljudskih prava u pokrajini” i pozvao je vlasti Srbije i Crne Gore na hitnu akciju, kako bi se to sprečilo i predložio slanje posmatrača EU u Vojvodinu.
Zbog svega toga, „Srbija i Crna Gora bi morala više raditi na zaštiti manjina”, kako i sami političari koji se profesionalno bave ovim pitanjima priznaju, jer i dalje postoji ozbiljan raskorak između načelno prihvaćenih međunarodnopravnih obaveza s jedne strane, i normativnog i faktičkog položaja manjina, s druge strane. Preduslov tome je, svakako, realno sagledavanje položaja pripadnika nacionalnih manjina i otvoreno suočavanje sa problemima koji tu postoje, kao i donošenje oročenog programa mera i aktivnosti za njihovo efikasno rešavanje.

U Novom Sadu, 25. 11. 2005.
__________
1 Izlaganje mr. Antala Bozokija, predsednika Upravnog odbora Argusa – Civilnog udruženja Mađara u Srbiji za prava manjina, pripremljen za međunarodni naučni skup, koji je organizovala Srpska akademija nauka i umetnosti u Beogradu, od 24. do 26. novembra 2005. godine.